http://www.vreme.com/ VREME 608 / 29. avgust 2002. / POLITIKA ------------------------------------------------------------------------ Sudbina Ivana Stambolica: Dve godine zavere cutanja Puki protok vremena - kazu - sve leci, ali ne brise. Ivan Stambolic ostaje Srbiji kao nesto vise od uspomene: kao opomena da su zlocinci i dalje medju nama, zasticeni zaverom cutanja, kontinuitetom politickog pragmatizma kome su zlocinci iz nekog razloga potrebni i dalje. Sve dok ubice Stambolica i Curuvije slobodno hodaju okolo, niko u Srbiji nije bezbedan. Proslog ponedeljka 26. avgusta dnevni list "Danas" po sedamsto trideset prvi put objavio je onaj okvir sa slikom Ivana Stambolica. Bio je to i poslednji put. Nestao u akciji, veruje se - mrtav: Stambolic, Ivan; 5. novembar 1936, Brezovica (Ivanjica); zanimanje: bivsi predsednik Srbije; poslednji put vidjen: 25. avgusta 2000, trim-staza Kosutnjak, preko puta parkinga Golf kluba, u razgovoru s dva lica, od kojih je jedno u ruci drzalo pistolj, a drugo sluzbenu legitimaciju. Mesec dana kasnije, na trinaesti rodjendan Osme sednice CK SK Srbije, Slobodan Milosevic izgubio je izbore; 5. oktobra u prevratu izgubio je i vlast. Jedina uteha njemu i Miri Markovic bila je sto barem nema Ivana da se raduje. Tokom citanja optuznice u Hagu Milosevic je samo jednom ustreptao i pokazao neko osecanje: kada je u optuznici usput pomenuto i ime Ivana Stambolica. Nedavni susret Milosevica i Radeta Markovica u Hagu bio je takodje inspirativan: sudija i njegov dzelat pogledali su se i potvrdili odavno sklopljeni pakt vukova. Ili, pre, vrana: nece vrana vrani oci iskopati... A mrtva usta ne govore. U medjuvremenu su ubijeni Momir Gavrilovic i Bosko Buha, na isti nacin kao mnogi pre njih; ta dva postoktobarska lesa treba da budu opomena; njihova je poruka jasna - Oni su jos tu i jos mogu da ubiju koga hoce, kao Slavka Curuviju; mogu da nestanu koga hoce, kao Ivana Stambolica. Ili, sto rece jedan stari policijski lisac: drzave i rezimi dolaze i odlaze, a Sluzba ostaje. Odatle samouverenost i arogancija pocinilaca. KRVAVI RUKOPIS: Za dve pune godine prijatelji Ivana Stambolica i prijatelji slobode i demokratije prevrnuli su svaki kamen: proveravani su kombiji, zatvori, ludnice (usput je isprepadano i nesto bankara i psihijatara bliskih Familiji, ali to je bilo neizbezno u ispitivanju mogucih motiva za zlocin); vlastima je sugerisano mnogo indicija i tragova. Dve godine kasnije nismo mnogo pametniji nego sto smo bili odmah, 25. avgusta, sto samo potvrdjuje da smo bili u pravu. Dve godine kasnije sasvim je jasno ko je nestao Ivana Stambolica i zasto; kao sto je jasno i ko je ubio Slavka Curuviju i zasto. Kako je to jasno? Jednostavno: putem eliminacije. Da je rec o bilo kome Drugome, ovi slucajevi (i neki drugi slucajevi) bili bi vec rasvetljeni. Price koje je sirio trust pilecih mozgova bivseg rezima (vise raznih markovica, matica, vucica, bojica i tutti quanti), kako, k'o biva, zemljom Srbijom haraju misteriozne bande ubica-placenika stranih sila, ubijajuci koga hoce, bile su ocigledno slaboumno licemerne i tada i danas i ninje i prisno i na vjeki vjekov. Ti nesrecnici jos tvrde da je Boska Perosevica ubio Otpor... Kao sto ministri sadasnje vlasti tvrde kako "strane sluzbe" presrecu komunikacije nekih ovdasnjih novinara, pa ih onda dostavljaju nedeljnicima u sluzbi Vlade Srbije i njenog Biroa za ovo i za ono. Dodje, uvek i bez izuzetka, trenutak kad se casa prelije, kad zdrav razum i normalna inteligencija vise ne mogu da podnesu vredjanje. Jedanaest punih godina - od ubistva Belog Matica - u ovoj zemlji padaju glave: na isti nacin, istom taktikom, istim krvavim rukopisom. Jedanaest punih godina policija simulira istrage, prolazi kroz ritualne kretnje, sve znajuci da nikada nece otkriti pocinioce. Odatle i cinizam visokih policijskih oficira: pa i Dzon Kenedi i Ulof Palme su ubijeni, pa sta... Odatle bestidnost Ivana Markovica: pitajte Stambolicevu zenu gde je Ivan; odatle bezobrazluk Gorana Matica: pitanje "ko je ubio Curuviju?" jeste neprijateljsko pitanje. Arogantni dripci znaju zasto su arogantni: moze im se; znaju oni vrlo dobro zasto je Curuvija ubijen, a Stambolic nestao; znaju i ko je to pocinio i po cijem naredjenju ili migu. Pet punih dana po Stambolicevom nestanku (Nikola Barovic ispravlja: "Hapsenju!") rezimski mediji nisu smatrali za shodno da vest o tome objave. Ivan Markovic kazace kasnije da to "i nije neka vest"; nije trebalo ni da se toliko potrudi jer su glavni urednici i bez njega znali odakle vetar duva i koliko ima sati; znali su oni vrlo dobro sta su noc i magla, Nacht und Nebel. Cuj: Tanjug nije objavio... A oni koji su se prevarili da objave (novosadski "Dnevnik" i TV Politika) - dobili su po onoj stvari odmah. Kako su to istancanim culima i prefinjenim instinktima glavni i ini urednici rezimskih medija nanjusili da ne treba objaviti vest o nestajanju Ivana Stambolica, bivseg predsednika Srbije? Psiholoskim mehanizmom poznatim kao Pavlovljev refleks. Ako je Glavna Gazdarica jednom rekla da "problem Srbije nije tzv. opozicija, nego aveti Osme sednice" - onda je sve jasno cak i najvecem glavnourednickom moronu: ima samo jedna avet Osme sednice; mnozina je ovde suvisna; Buca Pavlovic je umro - prirodnom smrcu, doduse, ali ne moze sve da se postigne... Kada su prijatelji Ivana Stambolica i prijatelji slobode, demokratije i istine zatrazili od policije da priupita glavne i ine urednike da im neko nije slucajno nesto sugerisao oko tog objavljivanja vesti o nestajanju, Buca DJuric, nacelnik SUP-a Beograd, obecao je da ce pitati; nije uradio nista. Kao sto niko nista nije pitao Gorana Matica na temu cuvene izjave da kako je Otporu iz inostranstva nalozeno da pita - ko je ubio Curuviju? Ukupan stav policije bio je i ostao isti, onog tipa: sta ste navalili na nas kad dobro znate sta se desilo, pustite nas s milim Bogom, kao da je nama lako... Policija se ponasala - ali se i dalje ponasa - kao da su ta ubistva i nestajanja elementarna nepogoda, nesto kao zemljotres ili udar groma; eto, Bozja volja, sta se tu moze, em smo svi smrtni... ZIGOSANI, OSUDJENI, PROKAZANI: Slicno je bilo i s jedinim ociglednim i neizbeznim tragom Stambolicevog nestajanja, belim kombijem bez prozora i bocnih vrata, a s duplim zadnjim gumama: policija je tvrdila da u evidenciji nije nasla takvo vozilo. Nisu rekli da li su ulazili i u onu drugu, posebnu, evidenciju vozila u vlasnistvu Resora drzavne bezbednosti, istu onu evidenciju u kojoj se krisom i sa strane vodio onaj kamion sa Ibarske magistrale. A onda je Nikola Barovic,advokat Ivana Stambolica ("Imam punomoc coveka koji jos nije oglasen mrtvim!"), svojim nacinima pronasao dva kombija koji odgovaraju opisu, a policija ih nije nasla... Drugi trag - mnogo znacajniji, mada manje vidljiv - na koban nacin vezuje slucajeve Slavka Curuvije i Ivana Stambolica. Naime, obojica su do poslednjeg trenutka bili pod nadzorom, operativnom obradom, pracenjem 9. odeljenja Uprave Resora drzavne bezbednosti za grad Beograd. U oba slucaja nadzor je prekinut neposredno pred ubistvo (Curuvije) i nestajanje (Stambolica). To je 27. jula 2001. potvrdio Goran Petrovic, tadasnji nacelnik Sluzbe, rekavsi da je Stamboliceva kuca bila pod nadzorom do 25. avgusta 2000. Zanimljivo je da niko nikada nije krenuo tim tragom: da pita ko je naredio prekid nadzora i povukao ljude sa terena; i ko je njemu naredio; i zasto je naredio. I ko je ovde sada lud, a ko zbunjen? Jedni paze gde su mete i povlace se kad dodje trenutak; onda dodju oni drugi i obave posao. Veza izmedju ta dva tima je kod onoga koji drzi mikrofon u operativnom centru Resora drzavne bezbednosti u Beogradu na dan 11. aprila 1999. i na dan 25. avgusta 2000; zasto tog dezurnog radnika RDB-a niko nije nista pitao? Na primer: ko mu je naredio da povuce ljude sa zadatka? Sama okolnost da to pitanje nije postavljeno posle 5. oktobra - ili ako jeste, da odgovor ostaje nepoznat - upucuje na jedan drugi nivo: politicki. Nekima zbog necega odgovara da se ova dva slucaja - Curuvija i Stambolic - ostave nerasvetljenima; ti neki su danas na vlasti u Srbiji; njima iz nekog razloga ne odgovara da te (i neke druge) slucajeve isteraju do kraja; jesu li ti ljudi koji su sada na vlasti nekome nesto duzni: uslugu, pare, vlast, cutanje? Postoji jos jedna okolnost koja se javlja kao zajednicki imenitelj u slucaju Curuvije i Stambolica: obojica su pred svoj kraj bili otvoreno oznaceni (zigosani, osudjeni, prokazani) sa Najviseg Mesta. Mira Markovic je prokazala Slavka Curuviju preko "Politike ekspres" (Miroslav Markovic) i RTS-a; Mira Markovic je prokazala Ivana Stambolica kao "avet Osme sednice" i glavnu pretnju opstanku rezima Familije, jer je postojala ozbiljna opasnost da se Stambolic kandiduje za predsednika Jugoslavije. Henriku IV je trebalo vise truda nego Miri Markovic: on je morao otvoreno i glasno da upita: "Ko ce me osloboditi tog dosadnog popa?" Ta sekspirovska prica sada vec vuce u pravcu Magbeta: slabic i njegova ambiciozna zena; krvave ruke koje se ne mogu oprati pateticnim novinskim lupetanjima o "zlim ljudima"; i na kraju ona suma koja se pokrenula ka zamku... Sta je nova vlast uradila u slucajevima Slavka Curuvije i Ivana Stambolica (i u jos nekim slucajevima)? Na jedvite jade je jedna frakcija u RDB-u proturila u javnost dokument o pracenju Curuvije (operacija Curan); kako-tako je Dusan Mihajlovic zaplenio i spalio onih 660 kilograma cistog heroina na kome je RDB sedeo od 1997. s namerom da ga pre ili kasnije proda trovacima dece na ulici; za to nije odgovarao niko, mada se zna da su za krivicno delo posedovanja vece kolicine narkotika, a s namerom dalje preprodaje, krivi Jovica Stanisic i Rade Markovic. Nasi dicni sefovi Drzavne bezbednosti su - ocigledno - obicni kriminalci i narko-dileri velikog kalibra; njihovi sefovi - ili treba da kazemo sef? - krivi su za podsticanje, prikrivanje i kriminalni nemar u vrsenju sluzbe, a tu spadaju i ona dva ministra koji pogibose od zlikovacke ruke i njihovi drugi potcinjeni. I tu se stvar zavrsava. Nikom nista, pojeo vuk magarca, steta je stavljena pod kontrolu sudjenjem za Ibarsku magistralu, a i to preko volje i nepotpuno. Sluzba drzavne bezbednosti uspela je sebe da proda novim vlastima po sistemu "kljuc u ruke": kako nadjeno - tako primljeno. Deset od jedanaest nacelnika uprava smenili smo reda radi, ali u celini smo prosli sjajno... Zoran Djindjic je ponovljeno izrazio svoj uzas i zaljenje nad sudbinama Ivana Stambolica i Slavka Curuvije; Vojislav Kostunica obecao je sve sto moze "u meri u kojoj mi Ustav dopusta", naravno, je li; mada nije odoleo da onako, usput, doda kako "negativno uticu ovakvi slucajevi nestanka bivsih funkcionera, koji jesu pripadali komunistickim vlastima, ali su se u nekom trenutku sukobili sa Slobodanom Milosevicem"... (pismo Odboru za oslobadjanje Ivana Stambolica, 8.decembar 2000). Jeste da je pripadao komunistickim vlastima, ali ipak je negativno... Pri tom su i jedan i drugi, i Djindjic i Kostunica, bez dvoumljenja zadrzali celu strukturu kriminalizovane Sluzbe, sa sve Radomirom Markovicem i njegovom ekipom, ne pitajuci nista ni o cemu. Kostunica nije dao Radeta Markovica; Djindjic nije dao Ulemeka/Lukovica/Legiju i njegove (i jos ih ne da, uprkos onome sto je vec i Milosevicevim "pticama na grani" jasno, ukljucujuci tu i krivicno delo oruzane pobune). Posle ubistva gen. Radovana Stojicica Badze, aprila 1997, ozbiljni policijski i kontraobavestajni profesionalci ponovljeno su upozoravali da tako dobro organizovane i profesionalno izvedene atentate moze da izvede samo jedna firma u Srbiji, nikakvi strani faktori ili domaci kriminalci. Nista se u medjuvremenu nije promenilo: od Stojicica, preko Curuvije i Stambolica, pa do Gavrilovica i Buhe, sva ta krivicna dela imaju barem jednu zajednicku crtu - nisu rasvetljena, nisu istrazivana, nisu obradjivana. Policija je ritualno i preko volje cesljala livade, "prevrtala nebo i zemlju", sve znajuci da nista naci nece, jer nista da nadje ne sme. Gde nas to ostavlja, dve godine posto je neko nestao Ivana Stambolica i tri i po godine posto je neko ubio Slavka Curuviju? Ostavlja nas na milost i nemilost tim istima, koji su nasli sebi nove poslodavce. Milos Vasic ------------------------------------------------------------------------ Copyright (C) 1998-2001 Vreme, Beograd Content Management System: WebKreator